četvrtak, 11. rujna 2008.

Dino Dvornik

Dino Dvornik

Rodno ime Miljenko Dino Dvornik
Rođen/a 20. kolovoza 1964.
Mjesto rođenja Split
Prebivalište Split, Zagreb
Umro/Umrla 7. rujna 2008.
Žanr/ovi Pop
Funk
Tehno
Rock
Zanimanje Glazbenik, Tekstopisac
Instrument Gitara
Djelatno razdoblje 1980.-2008.
Producentska kuća Jugoton
Croatia Records
Web-stranica Dino Dvornik, Croatia Records

Dino Dvornik (Split, 20. kolovoza 1964. - Zagreb, 7. rujna 2008.) hrvatski je glazbenik, pjevač, skladatelj i tekstopisca. Drugi je sin poznatog glumca Borisa Dvornika, koji je preminuo u ožujku 2008. godine. Tri puta je dobio prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, 1996. godine za skladbu "Afrika", 1997. godine osvaja Porina za album Enfant terrible i 1998. godine dobiva Porina za album Vidi ove pisme..., za najbolji kompilacijski album[1]. Glumio je u seriji Naše malo misto, a nakon toga u još nekoliko dječjih filmova i serija. U kolovozu 1989.g. ženi se sa Danijelom Kuljiš i sa njom dobiva kćer Elu[2].

Dino Dvornik, pjevač i skladatelj, preminuo je u Zagrebu u svojoj 45. godini života (18 dana nakon što je navršio punih 44 godine).

Životopis

Rani život

Rodio se kao drugo dijete poznatog glumca Borisa Dvornika i majke Diane u Splitu. Imao je još starijeg brata Deana, sa kojim je zajedno vrlo rano počeo glumiti u kultnoj seriji Miljenka Smoje, Naše malo misto. Pohađao je i glazbenu školu, ali ga klasična glazba nije zanimala pa ju je ubrzo napustio. Dinu nije zanimala gluma stoga se odlučio baviti pjevanjem. Godine 1980., kada je napunio 17 godina, sa svojim bratom Deanom. sastavio je pop sastav nazvan "Kineski Zid" s kojom je promovirao funk glazbu. Ime sastavu su dali po zgradi u kojoj su živjeli[3]. Zbog glazbe Dino se tada ostavlja i bejzbola, sporta u kojemu je bio vrlo dobar igrač. Kineski zid se vodio funky glazbenim žanrom (stil Jamesa Browna, Steva Wondera, Cool the Ganga, Bensona, Earta i Wind and Firea), i za diskografsku kuću Suzy 1984. snimaju istoimeni album za kojega je Dino skladao glazbu, a brat Dean pisao tekstove. Album ne bilježi neki veći uspjeh ali ostaje zapisan kao prvi snimljeni funky materija na tadašnjem prostoru bivše Jugoslavije. Nakon objavljivanja albuma i razlike u razmišljanju između Dine i brata Deana, dolazi do njihovog razlilaženja, nakon čega Dean odlazi u Ameriku, a Dino se okreće prema svojoj solo karijeri.

Dino je kao mlad svojim stilom podsjećao na Morriseya iz popularnog britanskog banda The Smiths. Najpoznatija pjesma iz toga razdoblja je "Ništa kontra Splita".

Glazbena karijera [uredi]

Dino je već od samih početaka imao svoju viziju glazbe, ali je tada bio neshvaćen od diskografskih kuća. Bio je vrlo ustrajan i tokom sljedećih pet godina bavi se instrumentalnom glazbom, skladanjem i jedno vrijeme boravi u Londonu. Svoja prva djela Dino je snimao kod Nenada Vilovića, koji mu je ustupio svoj glazbeni studijo. U to vrijeme sa njim su u studiju radili Zlatan Stipišić - Gibonni, Goran Karan i Dragan Lukić. Kao debitant, nastupa na "Zagreb Festu '88", sa skladbom "Tebi pripadam" i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju kompoziciju[3]. Na sceni se suprotno tradiciji, pojavio sa pratećim sastavom i ponudio modernu produkciju i funky zvuk, koji je tada bio mnogo prihvatljiviji nego početkom '80-ih. Sve ovo mu je otvorilo vrata diskografije i Dino počinje raditi na materijalu za svoj prvi studijski album. Tadašnji Jugoton (danas Croatia Records), objavljuje njegov prvi studijski album Dino Dvornik, na kojemu je Dino radio glazbu, aranžmane, produkciju, svirao klavijature i udaraljke, dok je tekstove napisao Goran Kralj, koji je svojevremeno svirao bubnjeve u splitskom sastavu Hangar. Na albumu se nalazi nekoliko veliki uspješnica, od kojih je skladba "Zašto praviš slona od mene", za koju je tekst napisao Zlatan Stipišić - Gibonni, doživjela veliki uspjeh. Tu su još također i hitovi "Ljubav se zove imenom tvojim" i "Ti si mi u mislima". Album je postao vrlo popularan kod publike i prodaja mu je narasla do 750.000 prodanih primjeraka. Dino je modernu domaću glazbu uveo u diskoteke, gdje je vlada strana glazba, a prije njega to je uspjelo samo Oliveru Mandiću, kojeg je Dino neizmjerno cijenio kao glazbenika. Ovakvim raspletom događaja, ostvarila mu se želja iz mladosti i uspijeva popularizirati funky glazbu na prostoru bivše Jugoslavije, što je započeo sa svojim bratom Deanom i Kineskim zidom.

1990. godine izdaje svoj drugi studijski album Kreativni nered, koji je radio pod velikim pritiskom, jer je trebao opravdati prvi album na kojemu su sve skladbe bili hitovi. Materijal se snimao u studiju "Vatroslav Lisinski". Tekstove za skladbe potpisuju Zlatan Stipišić - Gibonni, Rambo Amadeus i novinar Ozren Kanceljak, a u studiju gostuju Neno Belan i Dragan Lukić. Album donosi nekoliko uspješnica, a najpoznatiju među njima "Jače manijače", osmislio je Rambo Amadeus, kojemu je Dino gostovao na njegovom albumu iz 1989.g. Hoćemo Gusle!. Ista skladba, snimljena je na maksi singlu i podijeljen je po diskotekama širom bivše Jugoslavije, gdje je bila odlično prihvaćena. Nakon objavljivanja albuma, krenuo je na promotivnu turneju sa članovima sastava Jet Set iz Zadara, a prvi koncert bio je u Domu sportova u Zagrebu. Dan prije koncerta, rodila mu se kćer Ella (23. prosinca 1990.)[4], što je dodatno osnažilo njegove emocije tako da je na sceni bio pun emocija i sreće[3]. Pri samome kraju, turneja se prekida radi političke situacije u zemlji i početkom raspadanja tadašnje Države Jugoslavije. Domovinski rat i raspad Jugoslavije, utjecali su na daljnji rad njegove glazbene karijere.

1993. izdavačka kuća Croatia Records, objavljuje njegov sljedeći album Priroda i društvo. Materijal je rađen pod utjecajem tehno glazbe, koja se tek pojavljivala u Hrvatskoj. Dino se na ovome albumu prvi puta bavi ozbiljnim životnim temama, što je opisano u skladbama "Split Junkie, "Extasy" i "The Return of a Man With a Rubber Brain". Dino je zbog rata, pritiska i ostalih problema pao u deprsiju, što je rezultiralo teškom ovisnošću o drogama. Neko vrijeme ne radi ništa i vrlo brzo biva zaboravljen od medija i glazbenoga svijeta. Ipak 1995. godine vraća se u sami vrh hrvatske glazbene scene, objavivši maksi singl Afrika, na kojemu se uz naslovnu skladbu nalazi i skladba "Žigolo". "Afrka" postaje uspješnicom #1 i potiskuje svu domaću glazbu i nameće novi ritam i produkciju. Za tu skladbu 1996. godine, dobiva prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, u kategoriji hit godine, produkcija i aranžman. Konkurencija za hit godine bila je i skladba "Ništa kontra Splita", od Nenada Vilovića, koju je Dino izveo na Splitskom festivalu i osvojio prvo mjesto. Ova skladba postaje neslužbenom himnom grada Splita, a u Hrvatskoj je prihvaćena i kod šire publike. 1995. godine objavljuje i uživo album koji se zove Live In Muenchen, a snimljen je na koncertu u Münchenu. Sastav koji ga je pratio bili su članovi tehno sastava Songkillers. Live In Muenchen proglašen je jednim od najboljih uživo albuma koji su izdani u hrvatskoj diskografiji[5].

1997. godine izlazi njegov novi album Enfant terrible, koji govori o njegovom životu. Materijal na albumu uz poznate plesne zvukove, donosi i neke novosti za koje se Dino opredijelio u skladbama "Male noćne orgulje na plin (a capella)" i "La Baraka Blues Mravac, Gonzo...". Kao gosti na albumu sudjeluju Davor Gobac, Marijan Ban, Stjepan "Đimi" Stanić, Songkillersi i drugi. Skladba "Điha, điha", postaje veliki hit i obilježava ovaj materijal. Za ovaj album, u kategoriji produkcije, 1997. godine, Dino Dvornik također dobiva prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu, Porin[5]

1998. godine Croatia Records objavljuje kompilacijski album Vidi ove pisme. Na materijalu se nalaze sve Dinine uspješnice, bio je najprodavaniji album godine i dobio je prestižnu diskografsku nagradu Porin za najbolju kompilaciju godine. Nakon toga 1999., dolazi album Big Mamma (album), koji nije bio dobro prihvaćen kod glazbenih kritičara i ne bilježi neku bolju prodaju.

2000. godine nagrađen je od diskografske kuće Croatia Records sa nagradom "Zlatna ptica", za prodaju više od 60 000 primjeraka.

2002. godine izlazi njegov novi album Svicky, sniman je u Zagrebu u studiju Davorina Iliča koji je i ranije surađivao sa Dinom Dvornikom i nastao je za osam mjeseci. Sve skladbe potpisuje Dino Dvornik, a na materijalu gostuju još i Igor Geržina (saksofon), Mladen Baučić (saksofon), Vanda Vinter (vokal). Nakon tog albuma Dino se okreće klupskoj glazbi i počeo je vježbati miksanje na gramofonima, kako bi se profilirao u DJ-a.

2008. godine Dino Dvornik planirao je objavljivanje svoga novog studijskog albuma pod imenom Pandorina kutija, za izdavačku kuću Dancing Bear. Planirano je da album izađe u listopadu ili studenome i Dino je od njega mnogo očekivao, međutim iznenadna smrt, spriječila je da doživi njegovo objavljivanje[6]

Ovisnost

U to doba Dino je bio pod velikim stresom te je počeo eksperimentirati s drogom. Prije svakog nastupa Dino je uzimao drogu te je postao ovisan. Kada je početkom 1990 dobio kćer Ellu s Danijelom Kuljiš (sada Dvornik) i odlučio prestati.

Privatni život

Dino se 1989 oženio s Danijelom Kuljiš i godinu dana kasnije dobio kćer Ellu. Dino je brat također poznatog pjevača Deana Dvornika. 2006. godine Dvornikovi su odlučili napraviti reality show po uzoru na američke zvijezde Osbournove zvan "Dvornikovi". Show se emitirao 1 sezonu kada je ukinut.

Smrt

Umro je 7. rujna 2008.godine u svom stanu, samo osamnaest dana nakon što je proslavio 44. rođendan. Uz njega su pronađene tablete protiv ovisnosti i Hepatitisa C od kojeg je Dino bolovao nekoliko godina. Autopsijom nije utvrđen uzrok smrti, a tosikološki nalaz očekuje se u sredinom rujna.

Dino Dvornik kremiran je i sahranjen 10. rujna 2008. godine na zagrebačkom krematorijumu na groblju Mirogoj.

Nagrade

Diskografija

Studijski albumi

EP

Kompilacije

Uživo albumi

Objavio/la u 1 komentar:

Naše malo misto,

ili skraćeno Malo misto je televizijskaMiljenka Smoje pod redateljskom palicom Daniela Marušića i filmskog snimatelja Branka Blažine. Prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu sredinom prošlog stoljeća, kroz likove doktora Luigija (Karlo Bulić), njegove Bepine (Asja Kisić), Roka Prča (Boris Dvornik), Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i drugih. Jedno od najboljih i najpopularnijih djela hrvatske kinematografije. Do danas je reprizirano devet puta. serija snimljena 1969. po istoimenoj knjizi

Ogledna epizoda snimljena je u Vranjicu kod Splita. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od vremena neposredno pred Drugi svjetski rat do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata.
U njoj su, zapravo dokumentirana i ismijana ponašanja lokalnog stanovništva u svakodnevnim životnim situacijama i u situacijama koje su im se nametnule - rat i novi sustav vlasti. Doista, s vrha je nakon trinaeste epizode stigla odredba o zabrani daljnjeg snimanja, a protiv epizode Šporki posli (glava osma) ustao je partijski komitet Trogira. Inače bi epizoda, prema Marušićevim riječima (Večernji list, 11. svibnja 2006.) bilo tridesettri, a njemu bi bilo povjereno i režiranje Velog mista.

Objavio/la u Nema komentara:
Hajdučka vremena

Godina proizvodnje: 1977
Trajanje: 89 minuta
Tehnika: 35mm widescreen, boja
Režija: Tadej Vladimir
Produkcija: Jadran film : Croatia film
Snimatelj: Pinter Tomislav
Filmski rod: Igrani film
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)

Scenarij: Branko Ćopić, Arsen Diklić, Vlastimir Radovanović, Vladimir Tadej
Glazba: Živan Cvitković
Montaža: Blaženka Jenčik
Scenografija: Miomir Denić
Kostimografija:

Uloge: Boris Dvornik (Dane Desnica), Ružica Sokić (učiteljica), Danilo Stojković (narednik Munižaba), Slavko Simić (Rade Ćopić), Nikola Simić (Savatije), Mate Ergović (knez Trtonja), Đuro Utješanović (Đurđe Karabardak), Olivera Marković (baba Jeka), Ramiz Pašić, Behar Sušić i dr.

Sadržaj: Dvadesetih godina prošlog stoljeća, u malom bosanskom selu podno Grmeča, započinje školska godina. Za dječake Baju i Iketu to je kraj bezbrižnog djetinjstva i slušanja djedovih priča o hajdučkim podvizima. Prvi dan u školi, međutim, ne započinje strašno, pogotovo što se između Baje i Veje, pridošlice iz Like, razvije simpatija. Dan pokvari dugački dječak Joja, pa Baju i Iketa moraju uzeti u zaštitu njihovi rođaci, sedmoro braće Rašeta. Još veću nevolju stvaraju žandari, uzimajući hranu i stoku od seljaka koji zbog slabog uroda nisu mogli platiti porez. Stižu hajduci, plijen od žandara vrate seljacima i vrate se u brda, a zajedno s njima nestala su i braća Rašeta. Žandarima stiže pojačanje i za hajducima se organizira potjera. Baja i Iketa povjeruju u Jojinu priču da su se Rašete odmetnuli u hajduke i polaze ih tražiti. Njima se pridružuje i Veja…
Objavio/la u Nema komentara:

Boris Dvornik (Split, 16. travnja 1939. - Split, 24. ožujka 2008.), hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac, redatelj i scenarist.

Biografija [uredi]

Boris Dvornik je rođen 16. travnja 1939. u Splitu u obitelji drvosječe. Svoj talent za glumu otkrio je u djetinjstvu, dok je nastupao u dječjim predstavama. Nakon školovanja za električara, počeo se profesionalno baviti glumom. Završio je Srednju glumačku školu u Novom Sadu, a kasnije se upisao na Kazališnu akademiju Sveučilišta u Zagrebu.
Na filmu je debitirao 1960. godine u filmu Francea Štiglica Deveti krug, s tematikom holokausta. Glumio je mladića koji za vrijeme rata pokušava spasiti mladu Židovku oženivši se njome. Nakon filma stekao je veliku popularnost, koju potom učvršćuje igrajući suvremene likove u komedijama Martin u oblacima (1961.) i Prekobrojna (1962.) Branka Bauera. Ovo je načinilo od Borisa Dvornika jednu od velikih zvijezda kinematografije bivše Jugoslavije, slično Ljubiši Samardžiću, Mileni Dravić i Velimiru Bati Živojinoviću (s kojim je kasnije razvio blisko prijateljstvo).
Do sredine 1960-ih godina Dvornik je nastupao uglavnom u komedijama, a od 1966. godine počinje se s velikim uspjehom pojavljivati i u filmovima s tematikom iz Narodnooslobodilačkog rata. Za uloge u filmovima Most (Hajrudin Krvavac, 1969.) i Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969.) nagrađen je Zlatnom arenom na festivalu u Puli. Za ulogu u ratnom filmu U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971.) i za ulogu šofera-zavodnika u Opkladi (Zdravko Randić, 1971.) osvojio je Srebrnu arenu. Nastupio je u više od 40 dugometražnih igranih filmova (nerijetko je nastupao i u kratkometražnim), u mnogim televizijskim dramama i u više televizijskih serija.


Boris Dvornik i Branko Blažina u pauzi snimanja "Našeg malog mista"
Boris Dvornik i Branko Blažina u pauzi snimanja "Našeg malog mista"

Zenit popularnosti Borisa Dvornika je došao 1970-ih ulogom Roka Prča u kultnoj seriji "Naše malo misto", a potom i ulogom brijača u seriji "Velo misto". Nakon što je stekao status jednog od napriznatijih glumaca bivše Jugoslavije, Boris Dvornik uglavnom je radio u Hrvatskom narodnom kazalištu u svom rodnom Splitu.
Velimir Bata Živojinović i Dvornik su se 1991. odrekli jedan drugoga u nizu otvorenih pisama, u gesti koja je bila viđena kao simbol raspada SFRJ. Godine 2004. objavljeno je da su se njih dvojica pokušala pomiriti, a javno pomirenje bilo je 2006. putem video linka između Splita i Beograda. Živojinović je izjavio da "poslednjih godina nije bilo mržnje između nas", a Dvornik se nadovezao da je to bio "samo nesporazum". [1]
Tijekom godina Boris Dvornik je razvio blisko prijateljstvo s Antunom Vrdoljakom. On ga je nagovorio na sudjelovanje u politici, te je na izborima 1992. kao kandidat Hrvatske demokratske zajednice izabran u Hrvatski sabor, uz kojeg se uskoro povukao.[2]
Posljednjih godina Dvornikova karijera patila je od posljedica moždanog udara i njegovog alkoholizma, koji se manifestirao u nizu incidenata, od kojih je najpoznatiji napad na promatračicu GONG-a na hrvatskim predsjedničkim izborima 2005. [3]
Boris Dvornik je umro 24. ožujka 2008. u svom splitskom domu od srčanog udara. Pokopan je tri dana kasnije na groblju Lovrinac, uz nazočnost više tisuća ljudi. [4]
Dva sina Borisa Dvornika - Dino i Dean Dvornik - poznati su pop glazbenici.

Uloge u televizijskim serijama [uredi]

Filmske uloge [uredi]

Boris Dvornik
Boris Dvornik
Rođenje 16. travnja 1939.
Split, Hrvatska
Smrt 24. ožujka 2008.
Split, Hrvatska
Godine rada 1960. - 2008.
Supruga(e) Diana Dvornik (1962.-2008.)
Važnije uloge Roko Prč (Naše malo misto)
Dimnjačar (Kapelski kresovi)
Meštar (Velo misto)
Važniji filmovi 1960. Deveti krug
1961. Martin u oblacima
1969. Most
1969. Bitka na Neretvi
1971. U gori raste zelen bor
Objavio/la u Nema komentara:

nedjelja, 7. rujna 2008.


Čavoglavi

Čavoglavi su selo u Dalmatinskoj Zagori u Šibensko-Kninskoj županiji.
Nalaze se na nadmorskoj visini od 420 m, broje oko 300 stalnih stanovnika i još oko 500 vikendaša. Selo se nalazi između planina Svilaje i Moseća, na izvoru rijeke Čikole. Vjerski je 100 % rimokatoličko, a etnički hrvatsko.
U Domovinskom ratu se nalazilo na samoj bojišnici, ali nikada nije bilo okupirano. Veliki broj mještana sudjelovao je u borbi protiv četnika. Selo je postalo poznato, kada ga je u svojoj pjesmi "Bojna Čavoglave" opjevao njegov najpoznatiji stanovnik Marko Perković Thompson.

Objavio/la u Nema komentara:

Marko Perković



Marko Perković, nadimak Thompson (Čavoglave, 27. listopada 1966.), hrvatski izvođač pjesama s domoljubnom, ljubavnom i religioznom tematikom.

Biografija

Marko Perković je rođen 27. listopada 1966. godine u selu Čavoglave, u Dalmatinskoj Zagori (Šibensko-Kninska županija) od majke Marije i oca Ante. Svoje rano djetinjstvo i odrastanje je proveo u rodnom selu. Oca je rijetko viđao jer je bio odsutan zbog posla u Njemačkoj, a dolazio je kući samo za Božić i Uskrs. Marko u gradu Splitu završava srednju školu za ugostitelja.
Po početku Domovinskog rata 1991. godine Marko se pridružio Zboru Narodne Garde. Marko je u to vrijeme u rukama imao američku pušku Thompson, po kojoj je i dobio nadimak.
iz toga doba potječe i prva Markova pjesma – legendarna „Bojna Čavoglave“. Pjesma koja se brzo proširila cijelom Hrvatskom i postala je jednim od prepoznatljivih simbola prvih dana Domovinskog rata. Glavna poruka ove pjesme bila je upućena četnicima, kojima se željelo dati do znanja da neće u Čavoglave dok god ondje žive Hrvati.
Nakon obrane Čavoglava 1992. godine Marko počinje priređivati humanitarne koncerte diljem Hrvatske. 1992. godine izlazi i njegov prvi album – Moli mala. 1994. godine Marko piše još jednu poznatu pjesmu – „Anica – Kninska kraljica“ u kojom se Srbima poručuje da će Hrvati osloboditi svoj grad Knin.
1995. godine Marko se vraća u 142. drnišku brigadu, koja je sudjelovala u operaciji Oluja (4. – 7. kolovoza1995.). Bio je jedan od prvih vojnika[nedostaje izvor] koji su ušli u oslobođene Knin i Drniš. Iste godine izlazi i novi album – „Vrijeme škorpiona“.
Godinu dana nakon završetka rata, 1996. godine Marko je završio i svoj treći album – „Geni kameni“. Godine 1998. godine izlazi uspješni album „Vjetar s Dinare“, a 2002. godine ponavlja uspjeh sa albumom „E, moj narode“.
2003. godine izlazi kompilacija „Sve najbolje“ s 18 pjesama. Na njoj se pojavljuje i jedna nova pjesma – „Ivane Pavle II.“ koja je posvećena dolasku pape u Republiku Hrvatsku.
Najnoviji album Marka Perkovića Thompsona je album „Bilo jednom u Hrvatskoj“ koji je izašao 8. prosinca 2006. godine. Na ovaj novi album se dugo čekalo, a Thompsonova publika ga je prepoznala. Prodan je u približno 120.000 primjeraka.
Marko Perković Thompson je jedan od najpopularnijih glazbenika u Republici Hrvatskoj. Njegove slušatelje najviše privlače pjesme domoljubne tematike u kojima naglašava svoje Hrvatstvo, katoličanstvo i ljubav prema domovini.

Obitelj

Marko se 1995. godine vjenčao s Danijelom Martinović, no njihov je brak crkveno poništen. Brak je bio držan u tajnosti. Danas je Marko Perković oženjen za Sandru koju je upoznao na svom koncertu u Kanadi. Vjenčali su se 2003. Kum je s Miroslavom Škorom i Matom Bulićem, a na krštenju kćerke je kumovala Ilona Marija Roman koja je doputovala čak iz New Yorka. godine. S njom ima troje djece: Petar Šimun (rođ. 23.9.2003.), Ante (rođ. 15.10.2005.), Diva Marija (rođ. 03.02.2007.)


Diskografija

Koncert "Bilo jednom u Hrvatskoj" na Maksimiru
Koncert "Bilo jednom u Hrvatskoj" na Maksimiru

CD

DVD

Kontroverze

Marko Perković Thompson je učestalo optuživan za fašizam, nacizam i ustaštvo. Jedna od razloga je što neki njegovi obožavatelji nose ustaška obilježja na koncertima, što Thompson smatra propustom policije, a ne organizatora. Thompson se nije ogradio od Ustaštva, ali je osudio Ustaške simbole na svojim koncertima.[1] Od fašizma se u nekoliko navrata javno odrekao. [2]
Jedan od argumenta koji navode njegovi protivnici je činjenica da publiku na koncertu pozdravlja "Za dom" - starim hrvatskim pozdravom iz 19. stoljeća, koji je najpoznatiji po tome što su ga kao službeni pozdrav koristili ustaše. Druga zamjerka je Thompsonovo nošenje crne odjeće što kritičari tumače aluzijom na ustaške odore, koje su bile crne boje. Nakon koncerta na Dinamovom stadionu u Maksimiru, iz Centra Simona Wiesenthala stiglo je priopćenje Vladi RH u kojem se izražava zgražanje nad ustaškim znakovljem koje se isticalo na koncertu, kao i nad pozdravom "Za dom spremni!". Izražena je i zabrinutost što su se na koncertu pojavili neki članovi Vlade i saborski zastupnici. Unatoč tome, koncert je prikazao i HRT u gledanom nedjeljnom terminu.
Bio je optužen da je sudjelovao u izvođenju pjesme "Jasenovac i Gradiška Stara" što on opovrgava. Snimku, kojoj autentičnost nije potvrđena, a na kojoj navodno Thompson pjeva tu ustašku pjesmu, u kojoj se slavi ubijanje Srba te ostali ustaški zločini, objavio je internet portal index.hr.
U Nizozemskoj mu je 2003. zabranjeno izvođenje koncerta u Amsterdamu, uz obrazloženje da je fašistički pjevač. Dan kasnije dozvoljeno je izvođenje koncerta njegovoj grupi u Rotterdamu ali bez njega.
Dok jedni smatraju da je Thompson samo domoljub koji u svojim pjesmama veliča tradicionalne vrijednosti poput vjere u Boga i ljubavi prema obitelji i domovini, drugi ga smatraju ekstremnim nacionalistom.

Ostale zanimljivosti

Marko Perković je poznat i po nekim donacijama i dobrotvornim koncertima:

  • sudjelovanje u emisiji „Derbi“ za pomoć djeci oboljelih od malignih bolesti
  • započinjanje gradnje crkve „Hrvatskih mučenika“ u Čavoglavama
  • mnogobrojni humanitarni koncerti za vrijeme rata

Kum je s dvojicom glazbenika u Hrvatskoj, Miroslavom Škorom te "Kraljem Dijaspore" Matom Bulićem. Napunio je Poljud 2002. jednim od najvećih koncerata, ikada viđenih na ovim prostorima, a u lipnju 2007. u Zagrebu, na Maksimiru, je okupio preko 50 000 ljudi, te je ove godine na glavnom zagrebačkom Trgu, a povodom Dana branitelja, prema procjenama organizatora okupio preko 120 000 ljudi.
Jedna od većih koncerata Marka Perkovića Thompsona je i onaj u Čavoglavama, 5. kolovoza 2006. Koncert je održan povodom 11. obljetnice "Oluje", te Dana Domovinske Zahvalnosti, koji već prelazi u tradiciju, te se svake godine održava.
Nastupali su: Thompson, Mate Bulić, Dražen Zečić, Tiho Orlić, Baruni, Ivan Mikulić i gosti iznenađenja. Cjelodnevna okupljanja 5. kolovoza u Čavoglavama prerasla su u tradicionalno obilježavanje obljetnice Oluje i Dana pobjede.
Godine 2008. Thompson je u Čavoglavama okupio preko 100.000 ljudi.[3]
Godine 2007. je bio na turneji "Bilo jednom u Hrvatskoj". Turneja je započela 13. travnja 2007. koncertom u Vukovaru. 21.4. njegovih je 15.000 obožavatelja, koji su došli na koncert, blokiralo Frankfurt.
Pred oko 60.000 obožavatelja (službene web stranice MPT-a) Thompson odradio gotovo trosatni koncert začinjen impozantnom scenografijom i pojačan gostovanjima klape "Intrade". Ovo je na daleko nadmašilo koncert u Splitu, koji je vec tada bio jedan od najvecih koncerata u Hrvatskoj.
U svojoj turneji odradio je do sada preko 50 koncerata, diljem Hrvatske, te je odradio koncerte i u Americi, Kanadi, Australiji te Hercegovini.

Nealbumske pjesme

Marko Perković Thompson je autor, ili je sudjelovao u izvođenju nekih pjesama kojih nema ni na jednom njegovom albumu. To su:

:Sveto tlo Hrvatsko (o prvom predsjedniku RH Franji Tuđmanu), izvedena u suradnji sa Zlatnim Dukatima i Ivanom Mikulićem.

  • Lijepo li je Hrvat biti (ova je pjesma trenutno službena himna Hrvatske stranke prava)
  • Golubovi bijeli/Bijeli križ (ova pjesma govori o ubojstvu general bojnika HOS-a Blaža Kraljevića i osam njegovih suboraca)
  • Ruku na srce (ova je pjesma zapravo originalna verzija pjesme Crne noći, bijeli putevi sa albuma Vjetar s Dinare)
  • Svidila se meni (ljubavna pjesma)
  • Ne varaj me sa golubom u rukama (i ova je pjesma zapravo originalna verzija pjesme Ne varaj me sa albuma E, moj narode)
  • Bili brode moj (Splitski Festival 1997.).
Ljuta Guja (Duet sa Jasminom Stavrosom) Na Albumu " E Moj Čovječe,
Objavio/la u Nema komentara:
Pretplati se na: Postovi (Atom)