HNK Hajduk je najveće športsko društvo u Splitu i također jedno od većih u Hrvatskoj.
Osnutak kluba
Detaljniji članak o ovoj temi: HNK Hajduk do 1991.
Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškom kafiću U Fleku, skupina splitskih studenata koji su studirali u Pragu: Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana su imena za klub, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :"...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom".
Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvaćena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se pro-hrvatski, "puntarski" građani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.
Početak
Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. 1912. godine, Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. 1923. godine Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea sa 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi kući s turneje dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
1924. godine cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao inspiracija za mnoge umjetnike, osobito pjevače. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. 1927. godine Hajduk je osvojio svoju prvi krunu prvaka, a 2 godine kasnije drugu. 1931. godine klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka. Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.
Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. na utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.
Privremena zabrana rada
Za vrijeme šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. - 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 1944., i djelujući pod nazivom "Hajduk NOVJ" igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja. Te je godine na jednoj utakmici u Bariju, Hajduka gledalo oko 50 tisuća ljudi, što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bilo nevjerojatno.
Za doba FNRJ/SFRJ, iz naziva je bio izbačen pridjev "hrvatski".
Razdoblje nakon rata
Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. 1946. godine osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vijesnik". 1948. - 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. 1950. godine klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko sa ovih prostora nije srušio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice sa Crvenom Zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac". Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj pauzi sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja odnosa između te dvije države. Nakon što su obavili posjetu zakasnilu su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda sa 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već naredne sezone slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, dok Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?". 3. travnja 1955. u Zagrebu je Hajduk uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba. 1955. je osvojeno prvenstvo, ali u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.
Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no, nije nikada ispao iz najvišeg ranga natjecanja. Napokon je osvojeno prvenstvo 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.
U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 10 utakmica više, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada je u Splitu izgubljen derbi sa Građanskim, nakon čega se Vukas rasplakao.
Najveće godine kluba
Od 1970. do 1980. godine bio je period zlatne generacije Hajduka koja je napravila najbolje rezultate u povijesti kluba. 1971. osvojen je naslov nakon sušnih 16 godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom sa 4:3 nakon što su gubili sa 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru sa dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima ( 9 trofeja u 10 godina ), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada je izbačen od strane engleskog Leeds Uniteda, a iz 1980. pamti se "mitski" susret sa njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV ( tada jedna od najboljih momčadi Europe ) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. 1976. kada je Partizan pomoću suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na "starom placu" postigao je Mišo Krstičević. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice.
'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu 1985/86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih takmaca za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.
Štaviše, protiv Hajduka je na tim terenima se igralo po filozofiji "lomi mu nogu!" (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici za Hajduka!).
Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tokom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda ( čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana ). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.
8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu sa 1:0. Gol je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenjem dijelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove "velike četvorice", dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.
Hajduk u HNL-u
Više u članku: HNK Hajduk u Republici Hrvatskoj
U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka. Međutim, koliko je momčad bila odlično vođena, toliko je bio klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran račun, što je do danas ogroman uteg.
Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više nije došlo. Nakon neuspjeha na domaćoj i internacionalnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o mogućoj privatizaciji kluba, koja se ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema sa registriranjem igrača za HNL pa je Srđan Andrić nastupio na utakmici na kojoj nije smio. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, a na mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi Branko Grgić.
Rasprodaja ugleda
Dinamo (vraćeno ime) nije više imao toliko podršku kao prije pa se očekivala znatno ravnopravnija borba dvaju klubova. U Europi, međutim, Hajduk nije bio ravnopravan ikome. Osim prolazaka uglavnom neprofesionalnih momčadi ispadalo se od prve malo jače prepreke poput Wisle, Fulhama i Mallorce. Ipak, 2001. je prekinut Croatijin niz i bili su opet prvaci. U siječnju naredne godine Grgić obečava 3 naslova u 5 godina. No, glavna i najteža prepreka takvom podvigu bilo je spomenuto financijsko stanje kluba koje je nekoliko puta dovelo klub do provalije stečaja i potpunog raspada.
Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, vođen velikim idejama. Štimac je obećao naslov, kup i Ligu prvaka, no pritom prodao par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomankanja novca moraju improvizirati nebi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova, no, sa igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama, Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav Blažević.
Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni "bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav optimizam "Majstora sa mora" i klub se opet vraća u apatiju. Opet se rotira bezbroj igrača i trenera, plan za sljedeću sezonu je opet drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom.
Sljedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Na kraju prošle sezone u upravu su dovedene bivše igračke zvijezde kao Alen Bokšić i Ivica Šurjak koji su trebali biti jamac bolje budućnosti. Nije bilo nikakve uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički.
Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao. Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni pad Branka Grgića 23. rujna 2007.
Nekdašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad lošije vođene omladinske škole, menađerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš Željko Jerkov.
Međutim, Jerkov je izdržao tek 44 dana dok nakon sukoba sa skupštinom kluba oko plačanja hajdukovih dugova nije podnio ostavku. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko društvo, koje će završiti tokom ljeta. Nakon 2 godine Hajduk je opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog) finala kupa ipak ima plasman u Europu dogodine.
14. lipnja za novog je predsjednika izabran dotadašnji klupski odvjetnik Mate Peroš.
Simboli kluba
Dres
Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu sa kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.
Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, kombinacije koja simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice sa okomitim ili vodoravnim prugama (nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, sa vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.
Treći dres je bio problematičan u izboru. Dok UEFA nije uvela obveznu prijavu trećeg dresa, nije bio ni postojao. Jedan od mogućih je bila okomito prugasta bijelo-crvena majica kao na prvoj utakmici. Međutim, zbog činjenice da je ovakav dres sličio na dresove nekih drugih klubova (Crvena Zvezda), koji su imali negativnu simboliku, do toga nije došlo.
Grb
Hajdukov grb je hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, sa na svakoj strani po 2 okomite crte. Iznad šahovnice piše Hajduk, a ispod Split. Šahovnica se sastoji od 25 bijelo crvenih polja koja su iste debljine kao i plavi polukrug.
O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj verziji one predstavljaju osnivače kluba Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića. Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split sa Hajdukom, ili da su to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom da je su se u to vrijeme po pravopisu imena svih udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.
Grb je 1911. konstrurirao Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta pojavio u javnosti 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio 1941. kada je stavljena originalna verzija. Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. sa crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačena šahovnica. Nakon toga godinama na dresu egzistira samo crvena petokraka kao simbol slobode koja stoji do 1990., kada u zadnjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa starim grbom, sa hrvatskom šahovnicom, koja se održala do danas. U međuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskom šahovnicom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.
Zajedno sa petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina osnutka kluba - 1911, što se dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači igraju noseći grb sa crtama, dok je na istočnoj tribini stadiona obojenim klupama napravljen grb sa brojkama 19 i 11.
Stadion
HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979.
Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se izvorno zvao "Kraljeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili "Staro Hajdukovo". Stadion se nalazio kraj rodilišta ne bi li svakom novom Splićaninu to bilo prvo što ugleda. Na sjevernoj tribini stadiona nalazila se navijačka skupina Torcida, na njemu je odigrano 3148 utakmica, palo 9542 golova i osvojeno 11 prvenstava i 6 kupova.
Navijači
Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, ime koje je uzela po svojim južnoameričkim uzorima.
Torcida se prvi put okupila na ključnoj utakmici prvenstva protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu, 29. listopada 1950. 20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon 2. svjetskog rata, ostvaren bez ijednog poraza.
Klub ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale do Prevlake, te su tradicionalno jaki u Dalmaciji. Čak i u ostatku bivše SFRJ, klub je svugdje imao navijača, među svim narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti spomenuti izrazito veliku omiljenost Hajduka među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku može usporediti s onom u Dalmaciji.
Nema komentara:
Objavi komentar