O SPLITU

Kada bi trebao izabrati u našem starom svijetu koji zakutak je najprikladniji da se prijatelju pokaže koliko more može biti modro, a priroda koliko može imati čara, kad je sama i koliko se može pokazati raskošnom usprkos svojoj golotinji, trebalo bi ga poslati bez straha na obale Jadranskog mora. A kad bi trebalo naći u Europi pozornicu najprikladniju da se probudi u prijatelju osjećaj povijesti ja bih ga, bez okljevanja, doveo u Split. E. Mauy Aux portes de l'Orient Paris 1896. I tako smo uplovili u splitsku luku. Sunce je upravo izašlo iza gorske glavice s lijeve strane. Čitava visoka i pusta vrlet plamsala je u rasplamsanom zlatu: to je bio Marjan. Dva tamnomodra oka zaokruživala su iza nas mora: to su Šolta i Brač. S posljednjim kao da se stapala poput neba modra planina Biokovo, a od nje dalje pružala se druga planina nazupčana i sva u plamenu: to je Mosor. A naprijed, ističući svoj bijeli prozirni toranj, ležao je kao neki veliki i prekrasni grad - Split. Još nikad nisam vidjela grad s tako prostranom pozadinom divnih boja, ali također još nikad nisam u tako uskim ulicama našla takvu vrevu ljudi, niti čula takvu graju. Bijaše to pravi samum glasova, i to još kakvih..... Bilo je veličanstveno pod strašnim sjenama onih stupova na Peristilu, ali za mene, bile su te silne sjene odveć teške i mračne. Jeza je prožimala srž mojih živaca. Ida von Duringsfeld Aus Dalmatien, Prag 1857. Danas kad spomenemo Spljet, mi mislimo na kulu... Mada se u gradu Dioklecijanovom uz ostale detektive šepiri i Antonije Stražičić, Spljet nam ostaje utvrdom naše narodne misli, predstavnikom jednog svetog otpora. Mnoga je bura preko njega prošla, mnogi se bijesni val odbio od tu čvrstu hridinu.- Neprestan se boj bije oko te male i otporne točke; ona se drži, neće nikad pasti. Tin Ujević, Zora sa Mosora, Sloboda, Split 22. 05. 1914. Ne postoji grad u kojemu jače odzvanja zov života. S visokih tornjeva, iz dubokih podruma, u uzanim ulicama, između stupova i kroz kamena vrata povikuje i kliče i posrće život. Ovdije živi četrdeset tisuća ljudi, no čovjeku je kao da se kreće među stotinama tisuća. Tako gromko odjekuju koraci života. A sad, stupivši na trg i u kavanu Troccoli, kao da sam na Faustovom čaraobnom plaštu odletio u neki nepoznat kraj. Vani je orijent u svim bojama, a unutra je Quartuer latin s dugim kosama, lepršavim kravatama i galamom dugih govora bez oduška. To su mladi slikari, koji su ovdije kod Dioklecijana etablirali svoj Boul' Mich. Herman Bahr, Dalmatinische Meise , Berlin 1912. Oj Marjane, samotna planino, pored Spljeta, pored živog grada! Njetko negdje svoju sreću traži, a ja jadan, ja bi sretan bio, ja bi bolno srce umirio, kad bi znao, kad bi kazat mogo, što mi mirno more oko tebe pram mjesecu l' uzdiše sjetno il' šapuće tihijem talašcem, a njekad se goropadno žesti, oko tebe, Marjane vijesni, i talase pljuskom o te lomi; kad bi znao, kad bi kazat mogo, što ti veli jugovina mutna lomeć grane masninam i smokvam. što l' ti kaže suha stu'dna bura po goleti, po tjemenu ćelom sušeći ti kadulju bijeli.... Luka Botić - (Petar Bačić - odlomak) Split - nije slučajno ovdije i nije slučajno ovakav. Umorni imperator prije tisuću i sedamsto godina nije mogao drugdje nego u zavičaju od bijelog bračkog kamena podići palaču i daleko od Rima uživati posljednje svoje godine. Kršćani će potom u Dioklecijanov carski mauzolej unjeti kosti mučenika Dujma i od tad će duhovnost splitsku brusiti glagoljaši i humanisti. I Marul nam svima ima za reč rič pravu, otac hrvatske nam književnosti, pjesnik čuvenog spjeva Judita u kojem se prepoznaje renesansni Split, a potom sljedu stoljeća, puntari, preporoditelji i narodnjaci čuvat će uspravnost njegovu i jezik roda. U ozračju sredozemlja u blagosti podneblja grad će stoljećima udisati miris brnistre koja je kažu dala Aspalatosu, Spalatumu, Spljetu i Splitu ime. Slojevi povjesti ovdije su zatečeni u neprekidnom životnom razgovoru i suglasju. U kamen je gradski upisana antika, romanika, gotika i renesansa, a s njima su spleteni i barok, secesija i suvremenost u istom otkucaju vremena u glazbi zvona što se priljubljuju uz njihove skladne oblike. Sa gradskih zvonika puca pogled na grad, nadahnut i magijom kakve marjanske vile nižu se sunčane verdute, živi se i diše puninom života u susretu mora i grada. Carski Peristil na kojem se sijeku sve osi grada, podrumi dioklecijanovi i misteriji tajanstveniji od peristilske sfinge od ovog su prostora apoteoze cara načinile mijesto apoteoze grada. Vitke kolonade i geometrija palače, stoljećima su bili mjera sklada, pozornica puka i spektakla. Tu se grad sabirao u sebe i biježao iz povijesnih okvira, ponjao se u okomicu zvonika svetog Duje, govorio vodoskokom duhovnosti. Bio je i ostao grad od svečanosti i za svečanosti. No Split ne bi bio grad da nema svog teatra, mijesta svijetla, iluzije....likova Botićevih i Uvodićevih, glazbe Gotovca, Hatzea i Tijardovića. Grad je to u kojem se teatar događa i na ulici, na prostranim Prokurativama, na Pijaci i Rivi u svakom trenutku. Grad je to koji i kad miruje živi nekim svojim pritajenim životom. Sijeća se onih koji su ga činili velikim, od majstora Buvine do Vidovića, od Jurja Dalmatinca do Meštrovića. Sunča se naš lipi Split daruje se moru i od njega prima boje i radosti, bonace i juga. Tko te spljeo lijepo li te spljeo, pjeva mu pjesnik s Marjana na kojem kao da i agave, borovi i čempresi ulovljeni u baštinskom snu teže ući u legendu. I kao da se stepeništem marjanskim spuštaju u grad što je svojm nesvakidašnjim temperamentom ispleo mnoge legende, a jedna od njih danas živi i oduševljava na Poljudskoj ljepotici. Povijest Splita po razdobljima NAJSTARIJE DOBA Počeci života na području današnjeg Splita naziru se, kao i u većine suvremenih jadranskih gradova, u pradavnoj prošlosti: u pretpovijesno doba. Tako je, na primjer, i u široj okolici Splita pronađeno nekoliko uvjerljivih dokaza o životu u najstarijim razdobljima ljudske prošlosti. Tada se stanovalo u špiljama okolnih planina Kozjaka i Mosora, na prijevojima, uz prastare putove (Klis), na otocima (Braču i Hvaru) itd. Nalazi iz neolitika pronađeni su i na teritoriju Splita, u Gundulićevoj ulici kod zgrade "Elektrodalmacije i u Poljudu istočno od bazena plivačkih klubova. To su sve slučajni nalazi otkriveni prilikom zemljanih iskopa u raznim prilikama. Bakrene sjekire iz svršetka 3. ili početka 2. tisućljeća prije Krista pronađene zajedno s nakitnim predmetima na Gripama, a jedna je sjekira pronađena u Špinutu. To pokazuje doticaje ovih srednjodalmatinskih krajeva s vrlo dalekim krajevima, s dalekim nalazištima bakrene rudače (npr. Cipar). U željeznome dobu formiraju se manja naselja autohtonog ilirskog stanovništva, prvenstveno na nevelikim uzvišenjima i pokraj vode (na primjer: Bambina Glavica u Mejama, Gripe, Poljud). U drugoj polovini 1. tisućljeća Iliri Delmati dolaze iz unutrašnjosti do mora i formiraju, uz ostalo naselja Salonae uz istoimenu rijeku. GRČKO I RIMSKO DOBA U 4. st. prije Krista grčki doseljenici utemeljuju najprije koloniju Isu (Issa – otok Vis), potom i naseobine na otoku Korčuli (nepoznata je imena - danas Lumbarda) i otoku Hvaru (Pharos - Starigrad), a na kopnu Trogir (Tragurion) i Stobreč pokraj Splita (Epetion). Neko istodobno grčko ili autohtono naselje u današnjoj splitskoj uvali ne spominju ondašnji pisci pa se smije zaključiti da je ono ipak nastalo kasnije. O tobožnjem naselju imena Aspalatos koje se tu trebalo nalaziti, u posljednje vrijeme izrečeno je u znanosti više sumnji, pa taj naziv (toponim) valja drukčije objasniti i smatrati kasnijim od grčkoga doba. Donosi ga, naprimjer, u 10. st. bizantski car pisac Konstantin Porfirogenet. Naselje, pak, Spalatum zabilježeno je na starom zemljovidu Tabula Peuntigeriana, koji je kopija iz 12/13. stoljeća je načinjen po svoj prilici u 4. st. prema nekom izvorniku iz početka 1. st. poslije Krista. Na njemu su u širem području Splita crtežom naznačeni Tragurium (Trogir) naselje Siclis (danas Bijaći), kolonija Salona i Epetion (Stobreč). Za dokazivanje rane naseljenosti položaja na kojemu je nastao Split važan je nalaz u podrumima Dioklecijanove palače. Tu su pronađeni ostaci neke građevine i strukture za koje se drži da su helenistički grobovi. Pripadali bi 3/2. st. prije Krista. Poslije rimskog osvajanja Dalmacije provedena je podjela zemljišta u splitsko-solinsko-kaštelanskome polju, tzv. centurijacija, pa je na čitavome području naseljeno novo rimsko stanovništvo. Tada su sasvim sigurno bili naseljeni Splitski poluotok, okolica Salone i prostor njoj na zapad, prema Bijaćima (Siculi) i Trogiru. To je bio ager - teritorij kolonije Salone (Colonia Martia Iulia Salona). Mnoštvo svakovrsnih nalaza od građevina do groblja svjedoči o gustoj naseljenosti. Svjedočanstvo te podjele prostora, centurijacije, vidljivo je danas u mnogim sačuvanim smjerovima u poljima, zatim položenosti nekih splitskih ulica, na primjer: Zrinsko -Frankopanske, Vukovarske, Zvonimirove, Poljičke, Matije Gupca itd. odnosno u nizu manjih i kraćih pravaca koji su još uvijek na rasteru sadašnjega grada prepoznatljivi kao stara rimska parcelacija. CAR DIOKLECIJAN I POČECI SPLITA Svršetkom 3. i početkom 4. st. u splitskoj se uvali gradi Dioklecijanova palača. Poslije careve smrti ona je, kao državno vlasništvo, zdanje u kojem katkad borave i vladari, i državni dostojanstvenici i razne ugledne ličnosti. Svojom strukturom, položajem, dobro povezana morem sa Sredozemljem i putevima sa zaleđem, odredila je mjesto novome gradu - Splitu. Tu su se sklonili Salonitanci za vrijeme slavenskih napadaja na gradove uz obalu i u zaleđu. na početku 7. st. Postupno se luksusna carska rezidencija pretvara u grad pa se upravo u tome procesu očituje postanak Splita. Novo stanovništvo drastično mijenja prostorni raspored unutar zidina, formulirajući grad prema svojim potrebama. Zato se preinačuju se mnoge građevine, kuće, ulice, trijemovi, dvorane, prizemni "podrumski" prostori u južnom dijelu itd. Za razvitak Splita kao novoga grada na ovom dijelu obale bila je, već od 6. st. nadalje, važna salonitanska vjerska baština tj. tamošnja tradicija, mučenici kojih se relikvije prenose u novi grad. Jedan od njih, Domnio (Dujam) postaje splitski zaštinik. I salonitansko štovanje Bogorodice bilo je naslijeđeno u Splitu pa je i katedrala bila vrlo rano (valjda već u 7. st.) upravo njoj posvećena. Usporedo s time civilne se vlasti također preseljavaju u Palaču pa se prenosi i ono rimsko ustrojstvo (civitas) koje je u srednjem vijeku bilo obvezno polazište uređenju svakoga grada i njegovoj samostalnosti. Spalatum - Split je tako, dobivši postupno osobine grada postao jednim od uporišta bizantske vlasti na istočnoj obali Jadrana, vlasti koja se protezala od crnogorskih gradova, preko Dubrovnika (Rausija), Splita, Trogira, Zadra do otočkih gradova na sjevernom Jadranu, a potom dalje preko istarskih do Venecije. Novi grad u Palači postaje s vremenom i formalni (životni) i pravni nasljednik Salone, ranijega glavnoga grada provincije. Istodobno se tijekom 9. st. u zaleđu obale konsolidira i Hrvatska država pa kostantinopoljski carevi uspostavljaju mirne odnose s Hrvatima kojima plaćaju izvjestan, doduše mali, novčani tribut radi učvršćenja tih dobrih odnosa. Početkom 10. st. dolazi do reorganizacije crkvene vlasti na istočnoj obali Jadrana pa zaključcima saborâ održanih u Splitu 925. i 928. godine taj grad postaje sjedištem metropolije nasljedivši značenjei ugled one nekadašnje salonitanske koja je imala metropolitanske ovlasti. Split je svoje pravo na taj rang temeljio na ličnosti Sv. Dujma koji je po tada stvorenoj priči bio, tobože, učenik Sv. Petra apostola. Zanimljivo je za povijest grada da je tada na čelu splitske crkve bio nadbiskup Ivan, rodom Splićanin što se zaključuje iz nadgrobna natpisa uklesana na njegovu sarkofagu, pronađenom u podrumima Palače. Tu se čita da je Ivan rođen, odgojen i obrazovan u Splitu (natus, nutritus et eruditus Spalato). SREDNJOVJEKOVNI GRAD U to doba (polovina 10. st.) vrlo vjerojatno počinje intenzivnije širenje grada izvan zidina Palače, najprije na zapadnoj strani, prema Marjanu. Uz postojeće poljske putove koji su vodili do posjeda (zemalja) u blizini grada, grade se crkve što postaju svojevrsni orijentiri u prostoru. O tome svjedoče ne samo materijalni nalazi već i pisani izvori, doduše iz nešto kasnijih stoljeća. Neki putevi slijede i one prije spomenute rimske podjele, centurijaciju, pa se tako kao važni prostorni elementi održavaju tijekom mnogih stoljeća, čak do današnjih dana. Poput ostalih gradova na istočnoj obali Jadrana Split doživljava velik prosperitet koji potkraj 13. i u 14. st. vodi ka stvaranju samostalne komune (općine) - civitas Spaleti. Tada je napisan i gradski Statut od kojeg je najstariji sačuvani primjerak iz 1312. godine To razdoblje samostalne općine i komunalnog uređenja jest među najblistavijima u povijesti Splita. Tada je grad definitivno izašao iz prvobitne jezgre u Palači jer se zapadno predgrađe, dotad opasano jednostavnim obrambenim ogradama, integriralo uz prvobitnu jezgru opasavši se novim pravim zidinama. Dotadašnja predgrađa, svakako građena, prerastaju u gradsko tkivo sa čvrstim zidanim kućama, pa i palačama bogatih građana i definiranim - uređenim ulicama. Obrambeni pojas tekao je tada otprilike od današnjeg Trga Preporoda, prema zapadu do Obrova na sjeveru odakle su zidine skretale na istok prema sjeverozapadnoj kuli Palače. Unutar tako omeđenog prostora formirao se novi gradski trg Platea sancti Laurentii (današnji Narodni trg) na kojem se u idućim stoljećima podižu palače i zgrada općine (Vijećnica). Peristil tada postaje vjersko središte, Trg Sv. Dujma pa Split ima bicentričan urbani sustav, vrlo čest u srednjovjekovnim gradovima. Grad je podijeljen na četiri distrikta (kvartira) od kojih su dva u starome (Sv. Dujam i Sv. Martin) a dva u novome dijelu grada (Sv. Marija i Sv. Klara). Autonomni razvitak splitske komune ovisio je vrlo kratko vrijeme, na početku, o odnosima s Bizantom, a zatim, mnogo više o naklonosti ugarsko-hrvatskih kraljeva. Split je k tome bio grad na jednoj točki važnog trokuta: uz Klis (tada kastrum hrvatskih velikaša) i Trogir, na zapadnom kraju ovog teritorija. Prosperitiet komune mnogo je ovisio ne samo o dobrim odnosima s tim susjedima, već i o trgovini i gospodarskoj suradnji s jadranskim i mediteranskim gradovima, ali i o naklonosti ili osvajačkim interesima Mletačke republike. Ona je zbog svojega izuzetnoga položaja na vrhu jadranskoga prostora i odlično razvijene trgovine s istokom i središnjom Europom, uporno nastojala osvojiti gradove na istočnoj obali Jadrana od Istre sve do Grčke. To joj, kad je riječ o Splitu i još nekim dalmatinskim gradovima, uspijeva 1420. godine jer se tada grad uklapa u mletački dominij na Sredozemlju. Pod tom je vlašću sve do njezina kraja, svršetkom 18. st. Ta okolnost uz mletačko-turske ratove, koji su se u bliskom zaleđu vodili već potkraj 15. i u 16. st., izravno djeluje na život grada. DOBA RENESANSE Uza sve to mletačko doba donosi znatan prosperitet gradu u gospodarskom u urbanom pogled. Podižu se utvrđenja - gradski Kaštel za mletačku posadu pokraj jugozapadne kule Palače (1435.), zatim nove gradske zidine, plemičke palače i kuće bogatih građana, na Trgu Sv. Lovre kneževa palača i vijećnica. U Splitu tada djeluju ugledni onodobni kipar Juraj Dalmatinac i njegova radionica, pa Andrija Aleši, Nikola Firentinac i ostali graditelji, klesari i slikari koji grade zgrade, oltare, skulpturu i sl. realizirajući narudžbe uglednih građana (Papalis, D'Agubio, Cambi). U 16. st. Split je bio obilježen književnim krugom oko Marka Marulića (europskog pisca vjerskih rasprava) i niza njegovih prijatelja. U poodmaklom 16. st., u smirenijim mletačko-turskim odnosima, Split postaje važan centar za trgovinu s muslimanskim zaleđem, pa se uz dopuštenje Republike i poticajem španjolskog židova Danijela Rodrige, u Splitu gradi lazaret,. Razdoblje 16. st. odvija se u napetim okolnostima prijeteće turske opasnosti kada je, uz ostalo osvojen Klis, čime je Split bio izložen izravnoj prijetnji Osmanlija. Tada su najprije popravljene gradske zidine i ojačan sustav obrane koji je u 17. st., u doba Kandijskog rata (1645-1669.godine) temeljito izmijenjen, jer je sagrađen sistem utvrđenja zvjezdastoga tlocrta nazvan "mletački bastioni", te utvrde na Gripama i na istočnoj strani luke (Katalinića brig). To je nalagalo da se poruše neka gradska predgrađa (primjerice područje današnje Marmontove ulice i prostor njoj na zapad - istočni dio Varoša) kako bi se mogao sagraditi taj obrambeni sustav. Izvan tih fortifikacija nastaju nova prigradska naselja, ruralne aglomeracije poput zaselaka na istočnim padinama Marjana ili ispod utvrde Gripe. Za urbanu strukturu grada značajno je da se i u vrijeme mletačko-turskih ratova, pa i poslije njih, usprkos nepovoljnim ekonomskim uvjetima, u gradu ipak gradi (palača Kerepić, crkvice na Peristilu, nešto poslije palača Milesi, palača Tartaglia, Cindro, crkva sv. Filipa, Samostan u Poljudu itd.) NOVO DOBA Poslije odlaska Turaka s bližeg prigradskoga područja tijekom 18. st. u okolici grada obnavlja se ili podiže velik broj malih seoskih crkava u skromnom obliku pučkoga baroka kakvim se tada uvelike gradilo na području gotovo čitave Dalmacije. Poslije ugasnuća Mletačke republike 1797. godine u Splitu je, kao i u mnogim obalnim gradovima bila osnažena težnja za pripojenjem austrougarskim zemljama i naglašen pokret protiv francuskih liberalnih ideja. Dalmacija, dotad mletačka, bila je pridružena Austriji i ostala u njenu sklopu do 1805. godine kada je pripala Francuskoj do 1813. godine Nova je francuska uprava, ukinula stari gradski statut, vlast u gradu imaju uglavnom ugledne obitelji, upravitelji su stranci (Dandolo), a vlast veliku pažnju posvećuje, u skladu s todobnim francuskim pogledima, gospodarskom napretku. Grade se ceste, mostovi, uređuju gradovi, ruše stare četvrti , utvrđenja itd. U Splitu su to dijelovi mletačkih bastiona, staro kazalište na Pjaci, kneževa palača itd. Razdoblje austrijske vlasti od 1813. godine do svršetka prvog svjetskog rata obilježeno je nazadovanjem gradskog i gospodarskog života grada koje se posstupmo prekida u drugoj polovini stoljeća, uz ostalo i budjenjem nacionalne ideje i Narodnim preporodom. Potkraj toga stoljeća, za gradonačelnikovanja A. Bajamontija i za njime G. Bulata, Split se približava suvremenim manjim pokrajinskim gradovima, uređenima po onodobnom sustavu komunalnih službi i građanskoga urbanoga ustrojstva društva. Tada se gradi velika palača Bajamonti na obali, Prokurative, Kazalište, Gradske toplice, Biskupska palača, niz privatnih vila u bližoj okolici itd. Gradnjom željezničke pruge do Siverića 1887. godine (zbog tamošnjih ugljenokopa), potom do većih središta u zaleđu, do Knina (1888. godine) i do Sinja (1903. godine) Split se postupno prometno povezuje sa zaleđem, što se osobito ostvarilo gradnjom željezničke pruge koja je Split povezala sa Zagrebom. To se, doduše, dogodilo tek poslije Prvog svjetskog rata 1925. godine U isto se vrijeme u okolici grada podižu i prvi suvremeni industrijski pogoni, investicije inozemnog kapitala (cement, nafta) što Splitu, ali i okolici, podiže i ekonomski i opći ugled uvodeći ga u krug suvremenih gradova.